Nekad sam subotom voleo da kad je lepo sunčano jutro, naročito u proleće, odem i kupim komplet lepinju za doručak.
Pa onda sednem u neki park na klupicu, raspakujem lepinju i stavim je pored sebe.
Uzmem poklopac, otkinem komad pa ga umočim u lepinju, onako sa tri prsta, da se dobro natopi i onda to stavim u usta i sa užitkom dugo i lagano žvaćem ne bi li osetio čulom ukusa sve do zadnjeg molekula.
I tako komad po komad prvo bi otišao poklopac.
Onda bih prešao na glavno jelo. Pošto je pretop (moča) već u dobroj meri otišao sa poklopcem, sada mogu da kidam samu lepinju bez bojazni da bi se nešto prosulo ili kapalo. […]
[ ... vidi ceo članak ... ]