Izbornik Zatvoriti

Da sam ja novinar…

Skraćena veza: https://pedja.supurovic.net/veza/5685

Ovih dana je baš bila uzavrela diskusija na temu novinarstva i medija uopšte. Izgleda da preovladava mišljenje da novinari ne prate baš razvoj tehnologije komunikacija i ne koriste sve ono što im je danas na raspolaganju.

Umesto da solim pame na tu temu, pomislih da je bolje da razmilim o tome šta bih ja da sam novinar mogao da uradim, uzevši u obzir moje poznavanje tih tehnologija.

Računar

Najpre, nikad se ne bih uzdao u to da će mi neki računar biti na raspolaganju da mogu da ukucam članak, pa čak ni u redakciji. Dakle, nabavio bih neki zgodan laptop, onako srednjih dimenzija, ne manji od 13 inča dijagonale. To je dovoljno malo da se lako ponese u novinarskoj torbici a dovoljno veliko da se na njemu može ukucati tekst, obraditi fotografija, a o Internetu i da ne govorimo.

Računar treba da ima ugrađen bluetooth jer bi mi to omogućilo da lako prebacujem podatke sa mobilnog telefona, a obavezan je i priključak za mrežu da mogu bilo gde da se zakačim na internet vezu. Pored toga, neizostavna je i mogućnost bežičnog umrežavanja da mogu i tako da se povežem na Internet, bez kablova, tamo gde je to omogućeno. Modem se danas smatra zastarelim, ali još uvek ima oblasti u kojima je telefonska linija glavno sredstvo komunikacije. Dakle, i modem valja imati.

Uz računar bih nabavio gomilu dodatne opreme: rezervnu bateriju, napajanje za automobil, i razne kablove za povezivanje dodatnih uređaja. Ako bih putovao u inostranstvo obezbedio bih adaptere za različite vrste napajanja i telefonske priključke.

Mobilni telefon

Sledeća stvar bi bio neki zgodan pametni mobilni telefon. Takva napravica danas može da bude veoma korisna jednom novinaru. Najpre, kao telefon, zatim kao priručni fotoaparat/kamera ali i kao diktafon. I, naravno, za pristup Internetu.

Obavezno bih uzeo neki paket koji uključuje i mobilni internet pristup, jer bi mi to omogućilo da preko Interneta mogu da pošaljem materijal u redakciju gde god da se nalazim.

Pored toga bih naučio i kako da pronađem bežični internet, kako da se zakačim i koristim ga ako sam negde gde je to omogućeno, koliko da se baš ne trošim na mobilnu telefoniju.

Fotoaparat

Novinaru je neizostavan digitalni fotoaparat. Iako mobilni telefoni imaju ugrađen fotoaparat to je primitivno i treba ga upotrebljavati samo u slučaju nužde. Novinaru ipak treba kvalitetnija fotografija. Dobar DSL fotoaparat bi bio najbolje rešenje ali je on zbog veličine nepraktičan. No, veliki je izbor raznih malih kompaktnih fotoaparata.

Od karakteristika, obratio bih pažnju na:

– kvalitet fotografija u lošim svetlosnim uslovima (po lošem vremenu u sumrak, u zatvorenim prostorima) jer je verovatno da ću često morati da nešto uslikam kada osvetljenje nije idealno. Ne bi valjalo da su mi fotografija u takvim slučajevima mutne, da budu crvenkaste, razmrljane ili da imaju preveliki šum.

– raspon žižnih daljina na fotoaparatu. Što je on veći do će mi fotoaparat biti korisniji. Širok ugao je potreban kada snimam u malim prostorima ili kad reba d auhvatim veliku masu ljudi. Uzak telefoto ugao je dobar da mogu da uslikam stvar i ako ako ne mogu baš da priđem mestu događanja.

– baterije koje fotoaparat koristi. Dobro je da su one standardne jer takve lako mogu da nabavim i dok sam na terenu, u svakoj prodavnici. Obezbediću punjive baterije i to dva kompleta, tako da uvek jedan imam u rezervi. Neću zaboraviti ni punjač za baterije i to neki prenosni, koji može da se koristi i u automobilu.

Kad već pomenuh rezervu, obavezno ću nabaviti bar jednu rezervnu memorijsku karticu. Dešava se da kartica crkne pa valja imati zamenu, ali znam i da se često dešava da kad izvadim karticu iz fotoaparata da prebacim snimke na računar, zabopravim da je vratim. A ako se na terenu zateknem bez kartice to je kao da nisam ni pošao da radim.

Diktafon

Ako me funkcija snimanja audio zapisa na mobilnom telefonu ne bi zadovoljila onda bih obavezno nabavio diktafon. To bi mi omogućilo da šta god mi zatreba mogu da snimim: intervju, razgovor sa raznim izvorima informacija, mogu da zabeležim i neki javni nastup ili događaj a, na kraju krajeva, i da sam sebi diktiram beleške umesto da ih zapisujem rukom.

Diktafon bi obavezno bio digitalan. To bi mi značajno olakšalo rad sa zapisima, obradu i čuvanje.

Korišćenje

Da ne znam sve ono što znam, obavezno bih se potrudio da naučim da koristim računar, makar i na nekom kursu. Trebalo bi da znam kako da organizujem zapise, da iskopiram, preimenujem, otvorim dokumente, da pripremam i čuvam tekstove, da prebacujem fotografije sa fotoaparata ili mobilnog telefona na računar, da obradim fotografije u najosnovnijem obimu (recimo da isečem ono što mi treba), da prebacim snimljene audio zapise i da ih u najosnovnijoj meri obradim (isečem koristan deo).

Trebao bi mi neki program za unos teksta. Za to je najzgodnije da koristim OpenOffice. To je zgodan paket programa za svakodnevnu upotrebu. Radi isto kao i Microsoft Office samo je besplatan.

Za pregled fotografija upotrebio bih XnView, takođe besplatan. Osim pregleda fotografija, u njemu mogu da uradim i neku osnovnu obradu: promenu veličine, isecanje, podešavanje boja i osvetljenja i slično. Sasvim bi zadovoljio sve što mi treba.

Obradu audio zapisa bih radio u programu AudaCity. I on je besplatan a ima sve što je potrebno da se presluša zapis i izdvoje potrebni delovi.

Internet pristup

Za sve svoje novinarske aktivnosti bih se oslanjao na Internet. Obezbedio bih da mogu sav materijal da pošaljem u redakciju preko Interneta. Tako bih bio slobodan da mogu da radim bilo gde: u redakciji, kod kuće, u autobusu, na terenu, u hotelu, u šumi… mogao bih izveštaj da pošaljem u redakciju još dok se događaj koji pratim nije ni završio, a koja redakcija to ne bi volela?

Čak i kada mi u nekom trenutku Internet ne bi bio dostupan, ja bih i dalje mogao da radim sve na računaru, a kada obezbedim pristup, sve pošaljem u redakciju. A za pristup mi je dovoljno da imam mobilnu mrežu, internet kafe, telefonsku liniju  ili šta slično.

Internet kao izvor vesti

Velika svetska mreža je nepresušan izvor podataka. Danas, šta god da se desi i bilo gde da se desi, zabaleženo je na Internetu. Pored toga, javno su dostupne velike baze podataka svih vrsta, počev od literature pa do samih vesti. Samo treba da provedem malo vremena u pretrazi i da nađem izvore koji mi najviše odgovaraju. Tu bi najpre uvrstio praćenje novinskih agencija ali i drugih, čak i konkurentskih medija.

Posebno bih obratio pažnju na sajtove i blogove drugih novinara i osoba koje se bave oblašću koja me zanima. Kao novinaru, najvažnije bi mi bilo da budem upućen u dešavanja u oblasti koju pratim kao i ko je ko i ko se čime bavi. To je uvek dobro znati.

Najčešće i ne bih morao da imam neke specifične izvore. Dovoljno je da u internet pretraživač kao što je gugl ili bing ukucam nekoliko ključnih izraza vezanih za temu kojom se bavim, i podaci će sami da se pojave.

Ne bih, kao što neki novinari rade, tražio sve na gotovo, prevodio i prepisivao. Potrudio bih se da nađem kvalitetne izvore i podatke a priču bih od njih sam sastavio. Ipak, da sam ja novinar, bio bih novinar, a ne prepisivač.

Obavezno bih vodio računa o autorskim pravima. Znam da, iako je na Internetu mnogo toga slobodno i besplatno dostupno, to ne znači da nije zaštićeno nečijim pravima. Obratio bih pažnju o uslovima korišćenja svega što želim da upotrebim: članaka, knjiga, literature, baza podataka, fotografija… ama baš svega. Ako ne bih bio siguran da li smem nešto da upotrebim, pita bih. Ako treba, ponudio bih autoru da redakcija otkupi pravo korišćenja.

Komunikacija

Kao novinaru, mobilni telefon bi mi bio neprikosnoven, ali nekad bi umeo da bude i nepraktičan. Zato bih se u velikoj meri oslanjao na internet komunikaciju.

Najpre tu je servis elektronske pošte (imejl). To je jedan od prvih vidova internet komunikacije koji je napravljen, a evo i dan danas je vodeći. Šta bi mi bilo lakše od toga da u bilo kom trenutku sa računara mogu bilo kome da pošaljem poruku ili neki dokument? To je danas sasvim uobičajeno, a odlično bi poslužilo kako u komunikaciji sa redakcijom, tako i sa izvorima u istraživanju.

Upotrebio bih i internet telefoniju. Programi kao to je na primer Skype omogućavaju da besplatno i neograničeno preko Interneta razgovaram sa bilo kim bilo gde u svetu. Ako je potrebno, umesto običnog razgovara sa sagovrnikom mogao bih da koristim i video link, a mogao bih istovremeno i da mu kucam tekstualne poruke, šaljem dokumente, fotografije, video zapise ili bilo šta drugo i to sve dok smo u živoj komunikaciji.

Naročito bih obratio pažnju na mesta gde se internet korisnici okupljaju. To je neizmerno blago za novinara. Kad samo pomislim, koliko je potrebno vremena da se uspostavi kontakt sa većim brojem ljudi uživo ili preko telefona a na Internetu je to očas posla i još ne bih ni moro nešto mnogo da tražim sagovornike koji mi trebaju. Internet ih sam pronađe ako znam šta mi tačno treba. Ljudi sličnih interesovanja se na Internetu lako međusobno pronalaze i okupljaju tako da bi samo trebalo da se pridružim grupama koje me interesuju i odmah bih bio u centru zbivanja.

Ne bih bio samo pasivan posmatrač. Uključivao bih se u diskusije, zapitkivao, davao mišljenja, i tako upoznavao ljude. Stvorio bih širok krug poznanika na koje bih mogao da se oslonim kada mi nešto zatreba u vezi posla. Što više ljudi poznaje, novinar više vredi.

Javno i anonimno

Kao novinar, verovatno bih određenom krugu ljudi postao poznat. Znali bi ko sam, čime se bavim i pretpsotavljam da bi se se prema meni odnosili kao prema novinaru. To je dobro, jer često bih kvalitetne informacije upravo i dobijao zato što bi ljudi znali da ću da ih upotrebim.

Ipak, da bi se bolje oslušnuo puls javnosti, dobro je biti samo jedan nepoznati deo mase pa bih i to koristio. U neke internet krugove bih ulazio kao anonimac, samo još jedan od mnogih, ne bih mnogo talasao, uklopio bih se u društvo, ali bih zato pažljivo slušao i pratio šta se dešava. Nekada ti ljudi kažu mnogo više kada ne znaju da si novinar i da si na zadatku. Ne, ne mislim na špijuniranje, nego prosto, ljudi su opušteniji kada nemaju novinara za vratom.

Internet servisi

Koji bi mi internet servisi koristili kao novinaru? Imejl i internet telefoniju sam već spomenuo. Sledeći značajni servisi su društvene mreže. To su mesta gde se okupljaju ljudi, upoznaju se i dele interesovanja. A gde su ljudi, tu treba da bude i novinar.

Obavezno bih koristio tviter jer je to verovatno najbolji način da se kvalitetno prate dešavanja u izabranim oblastima. Tu bih verovatno imao dva naloga, jedan javni, koji bi svi znali i jedan anonimni.

Koristio bih i fejsbuk, ali od njega ne bih baš očekivao neke veće koristi za novinarski posao. Tamo je previše koještarija tako da je čekanje na nešto interesantno ili korisno, prilično mučan posao.

Gugl+ je još uvek nov servis, sličan fejsbuku. Nalog bih imao i na njemu a u kojoj meri bih ga koristio zavisi koliko se taj sevis pokaže koristan.

Pronašao bih preko internet pretraživača nekoliko foruma i blogova koji se bave oblašću koja me interesuje. To bi verovatno bili i najbolji izvori prečišćenih informacija koje mi mogu zatrebati.

Sopstvena promocija

Smatram da je najveća vrednost dobrog novinara njegov kredibilitet. Potrudio bih se da moji potencijalni sagovornici, izvori i čitaoci/gledaoci budu uvereni u moj kredibilitet tako što bih napravio lični sajt – blog.

Na njemu bih, pored svoje novinarske biografije, obavezno stavio linkove ka člancima koji su mi objavljeni, ako su dostupni na sajtovima redakcija koje su ih objavile ili bih ih sam stavio kao članke na svoj blog. Šta bolje govori o novinaru nego njegovi članci?

Omogućio bih čitaocima da moje članke komentarišu, daju svoje mišljenje i viđenje teme kojom se članak bavi, a svakako bih se potrudio da u tako nastalim diskusijama i sam učestvujem.

Osim toga, trudio bih se da na blogu objavim i neke zabeleške, zapažanja ili komentare koje ranije nisam objavljivao. Za razliku od rada u redakciji, na blogu bih bio sam svoj urednik, pa bih tu mogao da objavim i nešto za svoju dušu. To bi svakako doprinelo da me moji čitaoci još bolje prihvate kao ozbiljnog i pouzdanog novinara.

Eh, da sam ja novinar… kakav bih ja novinar bio…

32 Comments

    • Peđa

      Ako je ovo za novinara komplikovano, onda nije ni čudo što tako malo novinara aktivno koristi Internet. Moramo poraditi da se to promeni.

  1. Sandra Zmua

    dopada.

    najlakše o nečemu daju sud oni koji posmatraju predmet/osobu/pojavu sa strane

    super je ova analiza, valjalo bi da se tako izmešamo među sobom, da se tako izrazim, i damo reviziju i savete
    verujem da bi mnogo toga dobrog izašlo iz te i takve revizije

  2. Retka Zverka

    I sve ovo što si napisao je zaista sjajno. Ali nerealno. Odnosno nestvarno u srpskim uslovima. Prvo, dobar broj redakcija svojim novinarima nije u stanju da obezbedi ni minimum tehničkih sredstava. Sem toga, novinarstvom, kao i mnogim drugim poslovima se bave ljudi koji su tu prosto rečeno zalutali. Takođe, zarade novinara su očajne, pa im se brzo istopi početnički entuzijazam. I još nešto, a što smatram najvažnijim, nezavisno novinarstvo ne postoji. I tu mnogi ljudi puknu, kada shvate da se od njih samo traži da iskažu svoju volju u domenu toga da prihvate ono što moraju da prihvate. Samo treba pratiti tokove novca, pa pokušati povezati iz kojih pravaca šta duva, tj. na čijem platnom spisku su glavni i odgovorni urednici različitih sorti medija. Postoji i utopijska postavka da ako si dovoljno bogat i dovoljno lud da se kao pojedinac baviš nezavisnim istraživačkim novinarstvom, pa to još uspeš i da plasiraš, onda je to korak napred. Onaj šum koji si pominjao na fotografijama, ja bih iskoristila da pomenem da je mnogo veći šum u kontekstualnom plasmanu tzv. informacija/dezinformacija, pogotovo u TV medijima. Novinarstvo mi sve više liči na lešinarski posao, gde se stalno traže sveži leševi koji će dodatno da senzacionalizuju i desenzibilizuju javnost. Nije nimalo jednostavno baviti se novinarskim poslom u ovim smutnim vremenima, a ne valjati se po blatu.

    • Peđa

      Bavio sam novinarstom sa tehničkog aspekta a ne sa novinarskog. Ipak, znam neke novinare koji nisu nešto tehnički pismeni ali prilično dobro koriste savremene tehnologije, pa i internet, u svom poslu.

      Milsim da, ako neko milsi da se ozbiljno bavi nekim poslom, onda treba i da sebi obezbedi kvalitetan alat.

      Da li si nekad videla zidara, tesara, molera, vodoinstalatera da traže da im poslodavac obezbedi alat? Ne, oni imaju svoj alat koji uvek nose sa sobom na posao. Nije to slučajno.

      • Retka Zverka

        Da bi se plasirale tačne i precizne informacije tj. istina nije presudno tehničko znanje i količina tehnološke opremljenosti i zato sam bacila akcenat i na drugu stranu medalje. Jer, da si ti novinar, zanimao bi te sigurno i taj aspekt.

        • Peđa

          Uveren sam da ovo čime sam se ja pozabavio nema nikakve veze sa novinarskim znanjem. Ja sam samo pričao o alatima koji su novinarima na raspolaganju, a da li će oni tim alatima da plasiraju tačne i precizne informacije to je stvar njihovog novinarskog kvaliteta.

          Kad nekog naučiš kako se koristi čekić, on njime može nešto da načini, a može i da uništi. To nimalo ne utiče na vrednost i upotrebljivost samog čekića.

  3. Piskaralo

    Veoma mi se dopada kako si ovo posložio.
    Bolje razumeš novinarstvo od mnogih novinara koje poznajem.

    • Peđa

      Hvala :) U stvari, znam u nekoj meri kako izgleda novinarski posao sa te druge strane.

      Moj posao zahteva da umem da sagledam neki posao i da ponudim odgovarajuće rešenje da se on obavi na računaru.

  4. Milan Milošević

    Najbitnije u svakom poslu je znanje, alati su sporedna stvar. Sa njima je lakše ostvariti cilj ali samo alati ne vode do cilja.

    Gomila alata, cigli, drveta, metala, plastike ne grade kuću, potrebno je mnogo više od toga.

    Ono što novinarima, i mnogima na našim prostorima („jedino“) nedostaje je upravo znanje.

  5. Borsky

    Pripremam mali foto-dodatak tvom sjajnom tekstu, ipak to moram pod dnevnom svetlošću da dovršim.

    Biti novinar – zvuči primamljivo ali nije nimalo jednostavno a ni jeftino zezanje ako to izgovoraš ozbiljno. Otaljavanje posla i površno analiziranje ljudi i događaja uzimaju maha baš u tom nekom OZBILJNOM novinarstvu.

    Čitao sam, primera radi, izveštaj sa današnjeg skupa http://bit.ly/nZOJLD i rekao bih da je pomalo neozbiljan a u potpisu agencija koja nosi tako veliko ime. Šta mislite vi?

    • Peđa

      I ja imam utisak da je taj izveštaj nekako ofrlje napravljen, koliko da se zadovolji forma. prilično je površno preneto šta je rečeno i čini mi se da suština nije tu.

  6. IVujanov

    Pa, pitanje je koga su poslali na konferenciju za novinare :)
    Obično to budu honorarci ili novinari-početnici, a pošto tema nije eksplozivno-politička, sigurno neće poslati „tešku artiljeriju“, naročito zato što ovi potonji o internetu znaju verovatno samo onoliko koliko ih obaveste potomci, i to u vezi s Fejsbukom.
    E, sad može jedan :)

  7. Borsky

    Ako i zanemarimo da je nepoznati novinar imao u vidu da je petak popodne vreme pogodnije za neke druge aktivnosti, pa je skrljao ovakav izveštaj, postavljam sebi pitanje koliko je takav stav i zaključak istinit.

  8. LjiljanaJerinic

    Postovani Pedja,
    Uživala sam dok sam čitala Vaš članak. Artikulisali ste moje stavove, misao Vam je jasna, praktični ste, koristite rečnik koji se obraća laicima, imate ideju vodilju-cilj koji ste ispunili po mojoj proceni. Nisam internet stručnjak, već neko ko uči da koristi ovovremene kanale komunikacije. Nisam ni novinar, ali da sam novinar, Vaši saveti bi mi bili zlatni. Ne želim da laskam, ali imate tu sposobnost da sagledate i povežete dve stvarnosti(u ovom slučaju novinarstvo i internet kao alat), koje drugi vide u sukobu.Vi ste ta dva kruga prepleli i iscrtali viziju savremenog novinara. I to lako, bez popovanja.Uočila sam i da ste izbacili i listu novinara twitterasa.. Kod mene ste sa ova dva članka stekli kredibilitet. Praticu Vaš rad.

  9. Darko

    Samo nešto da kažem — dok se slažem da novinari treba da imaju neki mali fotoaparat sa sobom, čisto eto radi te izuzetne situacije da oni budu negde iznenada, prvi na licu mesta, u isto vreme bih da naglasim da postoji profesija fotografa u medijima.

    I kao što nama fotografima ne daju, niti mi tražimo, da uzimamo izjave svedoka ili sagovornika, tako ne treba ni degradirati vizuelnu naraciju forsiranjem „all-in-one“ novinara-fotografa. Srećom pa to i ne rade toliko.

    • Peđa

      U pravu si. Nisam imao nameru da umanjim značaj fotografa u novinarstvu. Išao sam logikom da je danas neophodno da novinar bude spreman da se snađe i ako nema fotografa na raspolaganju.

      Uz, to bavim se fotografijom, tako da bi mi nekako prirodno leglo :)

  10. Deda

    Ne treba redakcija sve da nabavi novinaru koji zeli da napreduje. Barem je sada prosto kada je i tehnika dostupna klincima za male pare.
    Znaci: ostaje samo dobra volja i zelja za napredovanjem.
    Savremena sredstva koja odavno nisu savremena omogucavaju laki rad i kroz ucenje je neosporan napredak, kako na licnom, tako i na profi nivou.
    I ovo ne vazi samo za novinare.
    Ovo vazi za sve grane i sve profesionalce koji rade na sebi i svojoj karijeri, ili jednostavno rade na svom unapredjenju u svim oblastima.
    Ja ovo redovno preporucujem prosvetnim radnicima. Za kvalitetan i zabavan cas sva oprema i znanja koja su potrebna sama se namecu kao logican korak ka boljem.
    Ponavljam, bitna je volja, ne samo da nam nakeo da ili da nabavimo i imamo. Posle toga predstoji rad!!!
    Studiozan i analaitican post. Bravo!!!

  11. Darko

    Unapred se izvinjavam na predugom komentaru :)

    Moram biti sasvim iskren i reći da se slažem sa Nenadom iz FB komentara, ne u preoštrim rečima, već u osnovi. (I to ne zato što mi je kolega iz redakcije :) )

    Novinari koriste većinu stvari koju si napomenuo. Drugi deo im nije potreban. Znam, smešno je :) Ali zaista, novinar koji ima platu 15-20-25 hiljada ne razmišlja kako da sa lica mesta tvituje šta je Tadić upravo rekao u Predsedništvu. Možda greše, i ja bih mogao da se složim sa time. (ja ponekad tvitnem fotku pa čak i citat uživo, čisto iz zabave) Ali kako ti da opravdaš kupovinu aparata od 600 evra + laptopa od 300, ako imaš platu 300 od koje ne daj Bože plaćaš kiriju i račune?

    A što se tiče uživo prenosa, mislim da se najveća polemika na netu i na #mctwitter ponela upravo u vezi sa uživo izveštavanjem kratkih vesti. Po mojoj proceni, a radim samo godinu dana u medijima kao fotograf, uživo izveštavanje čini možda oko 2-10% novinarskog rada. Zavisi da li se radi o dnevnoj novini, magazinu itd.
    Novinarski rad je uglavnom prikupljanje informacija, (pričanje sa sagovornicima, odlazak na teren, svedoci itd) obrada informacija, kontekstualizacija, davanje ličnog mišljenja, oblikovanje teksta i verovatno još dosta stvari za koje ja ne znam :) Pa čak, treba reći, nekada i prosto preuzimanje vesti. U tom procesu, tvitovanje i slanje nekakvog teksta (koji svakako ne može biti ništa više od nekoliko teza) uživo sa terena i nema mnogo smisla. Tvitovanje bi i moglo, kao neki mali teaser da bude dobro, ali bilo šta više od toga je gubljenje vremena.

    Da sumiram:
    1) Računar – svi koriste. Dobro bi došlo kad bi neki novinari zaista završili kurs, ali većina vlada sasvim dobro sa osnovom. (Tu ne uključujem naprednu upotrebu društvenih mreža, ne bi bilo loše da i tu postoji budući kurs za novinare)
    2) Mobilni telefon – imaju svi. Nemaju baš svi smartfon, ali im po trenutnom uređenju redakcije i ne treba. Sa lica mesta ne tvituju nego zovu urednika sajta, izdiktiraju neki siže, ovaj to još malo oblikuje i eto vesti na sajtu za 7-8 minuta :) Drugo, smartfonovi jedu baterije ko ludi, a mesta i vremena za punjenje kao što znamo i nema uvek.
    3) Diktafon – imaju svi, koriste itd.
    4) Internet pristup – po trenutnom uređenju medija, potreban samo u redakciji. Bilo bi lepo kada bi novinare slali na udaljena mesta (čitaj: van Beograda) pa da sve to ima smisla, ovako nema.
    5) Internet kao izvor vesti – koriste, ne znam u kojoj tačno meri. Ako je izvor „nepouzdan“ onda ga provere, postoje načini. I da, koriste i Google :)
    6) Komunikacija – koriste i telefone i e-mail. Dnevno razmene sigurno od 10 do više desetina mejlova sa raznim ljudima. Skajp sa sagovornicima nije potreban, jer sve može lakše preko telefona. Nema šta da se šalje od dokumenata preko Skajpa, a ako baš i treba – tu je e-mail. Ne prate blogove i forume na temu kojom se bave, prosto jer se retko na jednoj temi zadržavaju dugo. Mada imaš pravo, neki novinari dosta pišu o energetici ili biznisu ili politici itd. Ako bi postojali niša-blogovi ili forumi, to bi trebalo da prate.

    Slažem se da bi novinari mnogo više trebalo da prate nove tehnologije, a posebno da prate strane blogove koji se bave tranzicijom medija. Njihova profesija je u pitanju! Tviter bi trebalo da bude značajniji izvor „izvora“ u kritičnim situacijama. Strani novinari odavno već prvo pretražuju na Tviteru, pa tek onda dalje, kad su brze vesti u pitanju. Blogovi takođe, a sve to može lepo da se prati preko kvalitetnih naloga na Tviteru.

    Međutim, zbog izuzetno loše plate, retko ko ostane motivisan. Recimo, Nenad Zorić Zorzi je jedan od njih koji umereno-aktivno pišu svoj blog, a pomalo je aktivan i na Tviteru.

    Suštinskih promena će teško biti ako ne dođu odozgo-na dole, a ne obrnuto. Vlasnik treba da investira u pravo online prisustvo, a urednici i novinari naravno treba da budu spremni na to, jer nema teorije da ih zaobiđe :)

    Opet, izvini na predugačkom komentaru… dobronameran je :)

    • Peđa

      Hmm, pa možda je problem upravo ta plata? Moram priznati, meni je nalo neshvatljivo da neko ko se bavi određenom profesiom, njom se bavi samo onoliko koliko je plaćen. Većina zanimanja zahteva neku vrstu posvećenosti i rad van plate. Ako neko želi da bude dobar u svom poslu onda je neizostavno da se stalno unapređuje. Mislim da se na novinarski posao to naročito odnosi.

      Kakav je to novinar koji svoje angažovanje usklađuje sa platom i kome je opravdanje što ne radi na svom unapređivanjeu to što mu je mala plata? Kao da je nama ostalima plata velika?

      Kako je moguće da neko u današnje vreme, kada je konkurencija u bilo kom poslu velika i gde se nemilosrdno grize, neko može da kaže da on radi samo onoliko koliko je plaćen? Pa danas ako nisi u toku, ako ne možeš da pratiš razvoj svoje profesije, neće te biti, poješće te oni koji grizu da rade, da budu bolji i koji znaju da više nije pitanje da li se isplati ulaganje u sebe, nego je to pitanje opstanka.

      Možda je upravo taj konzervatizam razlog zašto su novinari poslovično netrpeljivi prema Internetu i vide ga kao nešto što ugrožava njihovu profesiju? Oni samo treba da stanu, malo razmisle i zaključe da je samo potrebno, da nauče da ga koriste i da ne da im on neće biti konkurencija nego da će im pomoći da postanu konkurentniji u svojoj profesiji.

      Što se samog članka tiče, on je napravljen tako da pokrije uglavnom sve što jedan novinar treba da zna kada je u pitanju korišćenje Interneta u njegovom poslu. To ne znači da novinari sve to već ne znaju, bar neki.

      Takva priča, mora da sadrži i napomenu da novinar treba da poseduje i koristi računar. Naravno da znam da većina novinara aktivno koristi računare. To je samo prva stvar u celom nizu onoga što bi novinar morao da koristi. Ono što je razočaravajuće je da ima novinara koji su to pročitali i odmah se našli uvređenim. Da su nastavili da čitaju siguran sam da bi pronašli ponešto što bi mogli da upotrebe. Očigledno za to kod nekih nema volje. U svom polovičnom neznanju, uvereni su da znaju sve.

      Opet, paradoksalno je, s obzirom na njihovo zanimanje, kako su novinari spremni da usko gledaju na temu. Posmatraju to samo iz nekog svog ličnog ugla a uopšte ne vide širu sliku: najpre da ima raznih novinara, da ima novinara koji čak i ne koriste računare, da ima novinara koji žive i rade van Beograda, da ima mnogo novinara koji uopšte ne razumeju Internet, a da među njima dobar broj njih čak misli da ga razume.

      Što se mene tiče, ja sam u najboljoj nameri sabrao i preneo neka opšta uputstva iz moje struke novinarima kojima su ona potrebna. U njihovu struku se nisam mešao. Kako će pojedini novinari to da razumeju i prihvate to je samo njihov problem i ne dotiče me.

  12. Povratna veza:Profesija - novinar | Borsky ONLINE by Borsky ONLINE

  13. Aleksandar

    Znam ja jedan način koji većina koristi, a neće da prizna.

    Dovoljan je računar, obeležiš nečiji tekst, pa copy/paste…

    Onda imamo sijaset istih, ili sličnih tekstova u svim medijima…

    Autora koji pišu svoje tekstove (ne mislim na blogere), sve manje…

Ostavite odgovor na Peđa Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Popunite izraz tako da bude tačan: *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.