Izbornik Zatvoriti

Neko ko zaista želi da leči i pomogne

Skraćena veza: https://pedja.supurovic.net/veza/3727

Jutros sam pisao o spamu kojim se traži novac za nazovi humanitarnu akciju za lečenje zuba . Svoju skepsu prema celoj toj priči sam, jasno izrazio.

Neki sklopom okolnost, večeras, vrteći kanale na TV-u naletim na Studio B i emisiju Nivo 23 koju uređuje i vodi Velja Pavlović. Moram priznati da mi je pažnju privukao gost, koji je simpatično blago muckao, a sa njim, bogami i voditelj.

Ispostavilo se da je gost neobičan čovek, Vojislav Bešić Beške. U razgovoru počeo je da pričao o jednoj interesantnoj ideji koju su smislili on i njegova supruga: žele da pokušaju da skrpe nekakav autobus, nabave zubarsku stolicu, agregat i ostalo što je potrebno, i pretvore ga u pokretnu stomatološku ordinaciju. Tada bi njom obilazili Srbiju i besplatno lečili ljude kojima je zubar potreban, a ne mogu drugačije da ga prišute. Ciljna grupa su mu izbeglice, Romi, stari i nemoćni.

Prepoznao sam sličnu priču kao što je ona iz jutrošnjeg spama, samo potpuno drugačiju.

doktor stomatologije, pisac, muzičar, svetski putnik, a ponajpre human čovek

Gledao sam čoveka koji je svojim životnim iskustvom po svetu, i naročito svoji angažovanjem upravo u humanitarnim aktivnostima, što u okviru lekara bez granica što u spostvenoj režiji, zasnovanim upravo na antuzijazmu, želji da se pomogne i odsustvu želje da se za pomoć traži bilo šta zauzvrat osim zadovoljstva samim sobom jer je nekome učinio dobro.

Ja, nažalost, nisam tako vešt u pričanju kao on, pa ne mogu da dočaram energiju s kojom je on opisivao taj  svoj plani i želju da uspe da ga ostvari. Ipak, uspeo je da i mene, poslovično nepoverljivog, navede da mu poverujem.

A veujem da to što priča nisu samo gole reči. Iza njih stoji njegova biografija. Ona smutna ratna vremena proveo je  u Njujorku, gde je pored raznih poslova koje je morao da radi, nalazio vremena da sa ekipom viđenijih muzičara svira po lokalima, da bi zaradu slali beogradskim i novosadskim bolnicama.

I kada je taman stao na noge, našao posao u struci i počeo odlično da zarađuje, nemir ga je poveo da sve to napusti i ode u Meksiko gde je živeo neko vreme u samostanu. Sa sestrama iz samostana je od lokalnih političara i viđenijih ljudi, kako kaže, ižickao novac za nabavku stomatološke stolice i tako krenuo da potpuno besplatno popravlja zube meštanima. Pored zubarskog posla, sa monahinjama je odlazio da sakuplja novac za hranu, odeću i lekove, a s večeri je deci držao časove engleskog jezika.

Život u samostanu je prekinula prirodna katastrofa, uragani Katrin i Emili. Uragan je udarili baš kroz mesto u kome je živeo, nastao je haos, ali se on odmah angažovao oko pomoći povređenima i unesrećenima.

Na kraju je odlučio da se vrati u Beograd, i nastavi tu da živi kada ga gledam kako sa žarom priča o tom stomatoločkom autobusu, za koji već ima spremno svo osoblje, i kako je do detalja razradio ideju. Čak dotle da planira da ima i agregat tako da ima sopstvenu struju da bi mogao da radi bilo gde, „pa i u nekoj šumetini ako treba“, kako da mu ne verujem da on to stvarno i misli?

8 Comments

  1. Piskaralo

    Nisam gledala tu emisiju, na zalost, ali Velja s takvim darom bira sagovornike i za Duhovnike i Nivo 23 da uopste ne sumnjam da je covek sjajan i inspirativan.
    Steta je sto se cesto takve ideje ne prepoznaju, odnosno ne podrzavaju od politicko/ekonomskog establismenta koji je najcesce dobro uvezan i funkionise po principu Serdare/Vojvodo…

  2. miodrag ristić

    Mislim da sam pre nekog vremena slušao neki drugi intervju iste osobe (zapamtio sam neke biografke podatke zato što su mi bili hm… vrlo čudni)I sad si me baš potakao na razmišljanje: Ono što je meni izgledalo kao o.k. (1600 članova na fb grupi, medjunarodna donacija, ušminkan sajt…) tebi je izgledalo sumnjivo, a ono što je meni izgledalo sumnjivo (vrlo „romaneskna“ biografija)tebi je izgledalo ubedljivo. Nemoj da me shvatiš pogrešno: stvarno ne mogu da sudim objektivno jer NEMAM OBJEKTIVNE informacije. Sasvim je verovatno da si TI u pravu, ali u stvari – sve se svodi na intuiciju. A opet, šta je alternativa? Da svaki put okrenemo glavu na drugu stranu i ne dozvolimo da nas neko ne „zloupotrebi“ za neke svoje ciljeve?

    Da bar o svemu tome brine neko kome je to posao, (na primer nešto kao ovo tužilaštvo koje ukidaju?) ali kao što si pisao nedavno, nismo mi te sreće…

    • Peđa

      Ja sam verovatno specifičan, ali ja nema problem da okrenem glavu na drugu stranu kada imam utisak da neko pokušava da me napravi majmunom, pa čak i kada su onakve „humane“ stvari u pitanju (za neupućene reč je o https://pedja.supurovic.net/humanitarni-spameri).

      Nemam problem sa tim da li sam human ili nisam, a još manje ima potrebu da to nekome dokazujem.

      Vrlo dobro znam kada, kako i kome sam pomagao i pomagaću, ali i vrlo dobro znam da ne mogu da pomognem svakome. Pa kad je već tako, onda je jedan od kriterijuma i da ignorišem akcije koje su mi sumnjive, ma kako srceparajuća priča da stoji iza njih.

      Beške je sasvim suprotan lik, emisija i nije bila uopšte na temu te njegov ideje sa zubarskim autobusom, nego sasvim drugačija, to je iskrslo u jednom trenutku u dve-tri rečenice, poptuno neobavezno i nakratko, jer je njihova priča otišla dalje.

      Naravno, stvar je intuicije, kao što kažeš, kako ćemo nešto shvatiti, a ja sam shvatio da čovek zaista misli to što priča i zaista je spreman da tako nešto uradi.

      On je svoje volontersko angažovanje objasnio vrlo jednostavno: potrebom za neponovljivim osećajem koji imate kada nekome pomognete a pri tom od njega ne očekujete ama baš ništa zauzvrat, nego mu pomažete zato što mu je pomoć potrebna. Po njegovim rečima, to je onaj osećaj koji imate kada recimo pomognete strici da preće preko ulice.

      Ko je bar jednom u životu pomogao nekoj starici da pređe preko ulice ili učinio nešto slično vrlo dobro zna kakav je to osećaj i siguran sam da bi voleo da može češće da ga proživi. Zato verujem Bešketu, jer on taj osećaj poznaje.

  3. Denic

    Beške je skroz ok, knjiga je romansirana autobiografija, ali sve je istina živa, jedino ne znam čemu gostovanje kod velje pavlovića, tog čoveka neverovatnih sposobnosti da i od najinteresantnijeg gosta napravi dosadnu priču…

  4. Peđa

    Ne znam, inače na gledam tu emisiju, ali meni ova priča nije bila dosadna. Verovatno je to stvar ukusa i sklonosti.

  5. miodrag ristić

    Moraću da ti ispričam nešto što mi se nedavno desilo. Vodio sam majku na VMA na neku kontrolu, i na parkingu nam prilazi čovek sa pričom kako je dovezao dete službenim kolima, ostao bez goriva, a nema para da se vrati itd. Ja mu dam 200 dinara i produžim. Majka mi kaže: „Pa kako znaš da te nije slagao?“.

    Odgovorio sam joj „A šta ako nije lagao?“

Ostavite odgovor na miodrag ristić Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Popunite izraz tako da bude tačan: *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.