Izbornik Zatvoriti

Srbija uvela sistemsko uništavanje preduzetništva

Skraćena veza: https://pedja.supurovic.net/veza/9589

Danas (6. decembar 2019.) je Skupština Srbije usvojila novi Zakon o porezu na dohodak građana kojim se započinje proces uništenja preduzetništva.

Suštinske izmene su napravljene na lobiranje nekoliko velikih IT firmi koje su se ovim zakonom rešile konkurencije malih firmi i ujedno izmanipulisale tržište rada. Naglo će porasti broj nezaposlenih i to će im omogućiti da kroz prostu primenu ucena da dobiju kvalitetne radnike za mnogo manje plate nego do sada. Zarade mladih manje iskusnih će zbog toga biti još manje ako uopšte i budu mogli da se zaposle pored velikog broja iskusnih radnika.

Nažalost, uski interesi nekoliko velikih IT firmi će ozbiljno dovesti u pitanje opstanak oko 250.000 preduzetnika (koliko ih po proceni ministarstva ima u Srbiji) i njihovih porodica.

O čemu se radi

Opravdanje za ovakav zakon predlagač opravdava zloupotrebama preduzetništva za izbgavanje plaćanja poreza. U medijima su čak plasirali otvorene napade na preduzetnike karakterišući ih sve kao lopove i utajivače poreza.

Istina je naravno drugačija.

Postoje pojave upotrebe preduzetništva za prividno zapošljavanje kojim se zaista plaćaju manji porezi nego kod stvarnog zapošljavanja i pojave otvaranje prividnih preduzetnika radi pranja novca. Međutim to je i maloj meri i svakako se može sa takvim zloupotrebama rešiti uz znatno jasnije mere koje ciljano pogađaju one koji te zloupotrebe čine.

Umesto toga novi Zakon je usmeren na gušenje celokupnog preduzetništva.

Preduzetnici su najredovniji platiše poreza. Preduzetnik ne može da ne plati porez jer on za svoje dugove odgovara celokupnom svojm imovinom. Ako dva meseca kasni sa plaćanjem poreza dolazi mu izvršitelj na vrata da mu pleni nepokretnu i pokretnu imovinu. Ako on nema dovoljno imovine da namiri dug onda se pleni imovina članovima porodice. Kada su stvari tako postavljene, preduzetniku nije ni na kraj pameti da ne plaća poreske i sve druge obaveze.

S druge strane, preduzetnici nemaju mnoga od prava koja zaposleni imaju ili ih imaju ali u praksi nije moguće da ih primenjuju. Oni snose sav rizik svog poslovanja i moraju da rade i kad ne mogu.

U nepovoljnom su položaju čak i kod korišćenja servisa države za koje redovno plaćaju poreze i doprinose: zdravstveno i penzijsko osiguranje.

Preduzetnik ne može da ide na bolovanje jer većina preduzetnika sami rade i izdržavaju porodicu. Ako preduzetnik ode na bolovanje, ne može da radi, a to znači da mu posao stoji, nema prihode a može i neke poslove da izgubi. Stalno zaposleni taj problem nema, jer ako on ode na bolovanje njegova firma i dalje radi i posao se odvija.

Isto je i za odmor. Preduzetnika nema ko da zameni dok ne radi. Preduzetnik može da ode na odmor samo ako je zaradio dovoljno da pokrije to što neće raditi i neće imati prihode za vreme trajanja odmora i ako može da organizuje poslovne obaveze da može da ne radi neko vreme.

Najdrastičniji primer su žene preduzetnici koje ako zatrudne i rode dete imaju neverovatno lošiju podršku države od majki koje su zaposlene. Ne mogu da koriste trudničko bolovanje uopšte, a porodiljsko bolovanje mogu da koriste veoma ograničeno (prvi mesec moraju same da plate a za ostale dobijaju smešne naknade i pri tom imaju veoma komplikovanu proceduru da uopšte ostvare to pravo). Za vreme bolovanja moraju ili da zatvore firmu (dakle da nemaju nikakve prihode) ili da zaposle nekoga da radi umesto njih (i tako da plaćaju poreze i doprinose i za dodatno zaposlenog radnika).

Da li je ovo moglo da se izbegne?

Moglo je da je bilo volje. Međutim, predlagač zakona je u praksi odbio svaki razgovor (načelno su bili otovoreni ali nikakav konstruktivan razgovor nije bio moguć) o bilo kakvim izmenama predloga zakona koje bi smanjile mogućnost da preduzetnici koji rade pošteno i nemaju nikakvu nameru da izbegavaju ili zloupotrebljavaju zakone budu pogođeni. Očigledno je da je cilj i namera zakona upravo uništenje preduzetništva.

Predstavnici Ministarstva su pre donošenja zakona Zakona bili upoznati sa problemima koje će da izazove Zakon ali su oni bili čvrstog stava da je interes nekoliko velikih IT firmi važniji od opstanka 250.000 preduzetnika i njihovih porodica.

Odbili su čak i da odlože primenu zakona na godinu dana da bi preduzetnici imali bar dovoljno vremena da ugase svoje firme u skladu sa svojim poslovnim obavezama. Odložili su samo primenu testa samostalnosti i to samo za dva meseca tako da će preduzetnici imati veoma kratak rok da zatvaraju firme navrat-nanos. Oni koji ne mogu u tako kratkom roku da prekinu poslovanje će biti prinuđeni da rade i duže uz rizik da dođu pod udar zakona i da im troškovi budu drakonski povećani.

Neverovatno je da je ovako drakonski zakon, koji pogađa 250.000 preduzetnika, donet u veoma kratkom roku, bez javne rasprave i bez ikakve šanse za preduzetnike koji su ovim zakonom ugroženi da se uopšte izjasne o njemu.

Ministarstvo je objavilo da je predlog zakona načinjen uz konsultacije sa relevantnim predstavnicima preduzetnika iako to nije tačno. To je više od netačnog, to je čista laž i izmišljotina. Ministarstvo je za izradu predloga zakona angažovalo nekoliko poslovnih organizacija koje su listom finansirane i pod direktnom ili indirektnom su kontrolom upravo onih firmi koje su lobirale za ovako poražavajući zakon.

Preduzetnici su za predlog zakona saznali neposredno pred njegovo stavljanje u proceduru za usvajanje u Skuštini Srbije i to sasvim slučajno, jer je informacija o tome neplanirano procurela u javnost. Kada su videli da se saznalo šta se sprema, tek tada su objavili celokupan tekst predloga zakona i to vrlo kratko i bez ikakve mogućnosti da se utiče na njegov sadržaj. Konačan tekst predloga zakona koji je i upućen u Skupštinu javnost nije imala priliku da vidi. U propratnom komentaru uz predlog zakona rečeno je da je on bio na javnoj raspravi, što je opet još jedna velika laž.

Nakon toga što je predlog zakona izašao u javnost, o tome je bio obavešten samo manji deo preduzetnika, uglavnom iz IT oblasti jer po prirodi stvari među njima informacije lakše teku i knjigovođe. Ostali preduzetnici ne znaju ni da je zakon usvojen niti će to znati sve dok im ne dođu poreznici da ga primenjuju i da ih prisile da prestanu sa radom.

Može li biti gore

Nećete verovati – može.

Pored ovog Zakona uskoro će biti donet i novi poreski propisi kojima će način obračuna poreza i doprinosa za preduzetnike biti značajno promenjen, donoseći i drakonsko povećanje osnovica i koeficijenata za obračun i izmene načina obračuna koji će ići ruku pod ruku sa ovim zakonom u nameri da se preduzetništvo nemogućim uslovima u Srbiji uništi.

To se vidi i iz načina na koji je predlagač predstavio nove mere na nekoliko na brzinu organizovanih javnih prezentacija gde su predstavnici predlagača otvoreno najavili da će se sa preduzetnicima obračunati intenzivno i do kraja, čak i uz korišćenje neprimerenih i pretećih izraza.

Šta ne valja u ovom zakonu

Usvajanjem ovog zakona, u izuzetnu pravnu nesigurnost se dovode sami preduzetnici ali i sve firme koje sa njima rade. Posledica će biti odbijanje firmi da rade sa preduzetnicima, i zatvaranje velikog broja preduzetnika.

Zakon uvodi test samostalnosti preduzetnika. Navodno, cilj je da se otkrije lažno zapošljavanje, kada poslodavci, umesto da zaposle radnike, upute ih da se registruju kao preduzetnici i onda da prividno fakturišu svoje plate kao usluge poslodavcu. Drugi navodni cilj je da se zarade ravnomernije oporezuju.

Test samostalnosti je Zakon tako nejasno definisao da niko više nije siguran da li prolazi navedene kriterijume ili ne. Naročito je problematično to što poreski inspektor ima pravo da zaključi kako je pravo stanje bez obzira na ono što je zatekao. To znači da on može da odluči kako god hoće. Čak i poslovni ugovori su nevažni. Neki kriterijumi su i očigledno besmisleni jer sasvim običajenu i neophodnu poslovnu praksu proglašavaju pogrešnom i koriste je za napad na preduzetnike. Po kriterijumima koje je uveo zakon nijedan preduzetnik nije siguran da neće doći pod udar.

Da stvar bude gora, sve posledice udara na preduzetnike trpeće firme koje ih angažuju (njimaće biti naplaćeni dodatni porezi i doprinosi). Neke će to amortizovati tako što će prebaciti teret na preduzetnike nalaćujući im povećane troškove, neke će ponuditi preuzetnicima da se zaposle kod njih jer je to jeftinije ali će opet teret povećanih trošpkova prebaciti na novozaposlene, a neki će prosto prekinuti saradnju sa preduzetnicima jer im je neprihvatljivo da svakog meseca moraju da proveravaju poslovanje svih preduzetnika sa kojima rade da bi utvrdili da li postoji opanost da dođu pod udar zakona.

Zakon je predvideo kratkoročne olakšice za zapošljavanje sa navodnom namerom da se omogući da se preduzetnici koji su prinuđeni da prekinu rad zaposle. To su kratkoročne olakšice koje samo odlažu problem. Kada isteknu olakšice, problem povećanih troškova se vraća u punoj meri.

Šta će se desiti

Firme koje budu zapošljavale bivše preduzetnike će biti u poziciji da ih ucenjuju u da im daju značajno manju neto platu prebacujući sav teret troška poreza i doprinosa na novozaposlene.

Preduzetnici koji u posedu imaju mašine i opremu za rad, naročito ono što je veoma specifično za proizvodnju namenjenu jednom naručiocu, biće prinuđeni da nakon zatvaranja preduzetnika tu opremu prodaju a zbog specifičnosti potražnja će biti veoma mala tako da će to morati da prodaju u bescenje.

Preduzetnici koji imaju zaposlene će samim prestankom rada otpustiti zaposlene.

Jedan broj preduzetnika uglavnom iz IT oblasti, koji rade isključivo za strane firme će takođe biti pogođeni i to će dovesti do toga da će značajan broj njih otići u druge zemlje gde su uslovi za rad normalni.

Manje firme koje su se oslanjale na angažovanje preduzetnika u svojim projektima i koje nemaju dovoljnu ekonomsku moć za zapošljavanje će takođe biti ugrožene, neke i do zatvaranja.

Neke firme će svoje poslovanje preseliti u inostranstvo. Ako i zadrže deo poslovanja u Srbiji to će svesti na minimum, a to znači otpuštanje i onih zaposlenih koje su ovde zapošljavali.

Mladi koji žele da započnu privatni posao, više ne mogu to da rade kao preduzetnici, jer su ovim zakonom postavljeni takvi uslovi da je to skupo i rizično. Druge forme poslovanja (zvikani doo) su takođe skupe i nisu pogodne za započinjanje posla. Ti mladi će biti prinuđeni umesto da sami započinju posao, da posao traže na tržištu rada onom istom koje će biti prezasićeno zbog zatvaranja velikog broja preduzetnika.

Suština je da će zbog visoke pravne nesigurnosti i pretnji izuzetno velikim porezima i doprinosima u narednom periodu veliki broj preduzetnika prestati da radi, a da će firme nerado ulaziti u poslovne odnose sa onima koji preostanu.

I na kraju, pašće ukupan promet. Ekonomiju države pokreće promet a ne porezi. Budžet se malim delom puni iz poreza i doprinosa na plate. Mnogo je značajniji udeo poreza na dodatnu vrednost i akciza a oni se prihoduju kroz promet. Preduzetnici sve što zarade troše i na to plaćaju PDV, plaćaju akcize na gorivo i drugu akciznu robu.

Ako država natera preduzetnika da prestane sa radom zato što 70% prihoda ima od jedne firme i zaposli se u toj firmi, to znači da će promet biti odmah biti smanjen za onih 30%. Pored toga, pošto će onih pređašnjih 70% sada postati bruto plata, to znači da će neto plata biti oko polovine od toga, novac koji će bivši preduzetnik iamti na raspolaganju da troši i generiše promet će u stvari biti daleko manji, nešto više od trećine prometa koji je pravio pre ovog zakona.

A kako je moglo

Treba primetiti da je sa svim ovim merama najavljena i jedna povoljna: povećanje limita za paušal na 8 miliona. Dakle, navodno hoće da suzbiju pranje para a povećavaju limit? Zaista treba biti neki veoma uspešan preduzetnik pa ostvariti 8 miliona dinara prometa u godini (to je oko 5.500 evra mesečno).

Pranje para se uvek najlakše reguliše smanjenjem količine para koje se mogu oprati. Umesto da se limit za paušalce sa 6 miliona poveća na 8, trebalo bi ga smanjiti na 4. Pa se pranje para više ne bi isplatilo. A 4 miliona je i dalje sasvim dovoljan za preduzetnike.

Pri tom je to čak i prilikom naplate porezi i doprinosi van svih limita (znate li da je gornja granica poreza i doprinosa određena tako da se preko nekog iznosa zarade se ne povećava porez) tako da se porezi i doprinose naplaćaju na ceo taj iznos nego su znatno manji. Dakle, oni koji vrte i peru velike pare, njih zakon uopšte ne pogađa nego im još i pogoduje. Treba ukloniti gornju granicu u naplati poreza i doprinosa i oprezovati svu zaradu.

Takođe je u drugom, krivičnom zakonu povećan limit za krivično gonjenje za utaju poreza. Do sada je krivično gonjenje sledilo za utaju 500.000 dinara poreza, a sada je to 1 milion. Dakle, opet, onima koji se bave nelegalnim poslovima se izlazi u susret – može više da se krade nekažnjeno. Utaja opreza je valjda utaja poreza bez obzira naiznos i kriterijum treba da bude znatno niži.

Nedostaje donji kriterijum prihoda. Neverovatno je da teoretski, ako preduzetnik napravi samo jednu fakturu u godini dana, bez obzira kako mali iznos bio, on pada kriterijum samostalnosti po osnovu da je 100% prihoda imao od jednog nalogodavca.

To ide dotle da čak i ako je preduzetnik nateran da se zaposli kod dominantnog nalogodavca, ali zadrži firmu jer ima druge poslove koje ne može tek tako da prekine, na njega se i dalje primenjuje test samostalnosti pa može da padne test i na sledećem nalogodavcu (koji je u prvom testu bio nebitan, ali nakon što su prihodi zapošljavanjem prešli na zaradu i više ne idu na preduzetnika, sada drugi nalogodavac po redu postao najveći).

Trebalo je da se uvede donji kriterijum prometa preduzetnika ispod kog se uopšte ne treba baviti testom samostalnosti jer to nema nikakvog smisla. Recimo, gruba ali prilično realna, procena je da preduzetnik paušalac koji ima prihode oko 1000 do 1500 evra mesečno i po dosadašnjim merilima je plaćao poreze i srazmerno porezima i doprinosima koji bi bili plaćeni daje u stalnom radnom odnosu sa istombruto platom. Dakle, nema smisla preduzetnike sa takvim prihodima uopšte testirati jer ako imaju manje od toga samo će da se napravi nepravda njima i šeta državi.

Jedan od kriterijuma je da preduzetnik ima 70% ili više prihoda od jednog nalogodavca. Cilj zakona da će on da se zaposli kod tog nalogodavca, ali ne bavi se time što će preduzetnik time ostati bez preostalih 30% prihoda tako da će biti ozbiljno ugrožen ako je imao male prihode. Uz to je sasvim normalna poslovna praksa da preduzetnik ima jednog dominantnog nalogodavca. U redu, ima smisla ovakav kriterijum, ali to treba da bude recimo 90% kada je sasvim sigurno da skoro svi prihodi dolaze iz jednog izvora.

Značajan je problem što ako se utvrdi nesamostalnost premajednm nalogodavcu, celokupan isplaćen iznos od tog nalogodavca se oporezuje kao zarada. Zakon uopšte ne vidi da je to prihod i da tu ima raznih poslovnih troškova. Čak i kod ugovora o delu, zakon priznaje 20% poslovnih troškova a u ovom slučaju NIŠTA!

Zakon se takođe ne bavi brojem nalogodavaca. Sasvim je uobičajeno da preduzetnik ima desetine pa i stotine nalogodavaca ali da je jedan u nekom periodu dominantan. I zbog tog jednog mu se upropaštava razvijen posao sa svima ostalima. Zakon očekuje da će se preduzetnik zaposliti kod dominantnog nalogodavca i da će prestati da radi za ostale.

Šta ako je preduzetnik angažovan samo radi jednog dugoročnijeg projekta i kada se taj projekat završi on više neće biti potreban. Dobiće otkaz. Nije tako lako naći drugi posao. Preduzetnik koji ima dominantnog nalogodavca upravo ima tu mogućnost da paralelno radi za druge i priprema se da nakon završenog projekta kod tog nalogodavca, počne sledeći projekat kod drugog nalogodavca. Zakon mora to da omogući.

Preduzetnik može da padne test samostalnosti čak i ako ima zaposlene. Zakon se ovim bavi samo utoliko što je jedan od kriterijuma da li ima zaposlene ali ako preduzetnik padne dovoljno drugih kriterijuma, mora da zatvori firmu i u tom slučaju njegovi zaposleni gube posao. Njima se zakon uopšte ne bavi. Ovo je verovatno redak primer, a sasvim sigurno je i da je najmanje verovatno da preduzetnik koji ima zaposlene bude „lažno zaposlen“. Zakon je trebalo da iz testa samostalnosti potpuno izuzme ovakve preduzetnike.

Jedan od kriterijuma je koliko dugo je preduzetnik angažovan kod nekog nalogodavca pa ako je to duže od 130 radnih dana (pri čemu se kao radni dan računa i ako ste samo jedan sat bili angažovani) on nije samostalan. Prvo, ovo je veoma nedefinisano. Ako preduzetnik nekome ispostavi račun za 15 sati rada, ko sprečava inspektora da to proglasi za 15 radnih dana? Osim toga, mnogo projekata traju duže od 130 radnih dana. Treba li da bude kažnjen svako ko je uspeo da ugovori dugoročniji projekat?

Ako je već cilj bilo da se država obračuna sa firmama koje zloupotrebljavaju preduzetništvo za lažno zapošljavanje i pranje para onda je to moglo da se reši mnogo jednostavnije.

Na primer, moglo se uvesti ograničenje koliko firma može da ima dugoročno angažovanih preduzetnika u odnosu na broj stalno zaposlenih radnika. Recimo da to bude 20%, pa da to znači da firma koja ima 20 stalno zaposlenih može da angažuje i četiri preduzetnika u dugoročni poslovni odnos. Time se ograničava mogućnost lažnog zapošljavanja, potpuno isključuje potreba za testom samostalnosti, a ostavlja se firmama prostor da upošljavaju preduzetnike za neke poslove gde im ne odgovara da imaju stalno zaposlene, naročito ako im trebaju samo za jedan projekat.

Kome sve to treba

Sve ovo pogoduje isključivo nekolicini velikih firmi jer će dobiti tržište bez konkurencije i sa mogućnošću zapošljavanja sa vrlo niskim platama.

Zanimljivo je da čak ni država od ovoga neće imati koristi jer i po njihovim procenama, ukupni poreski prihodi zbog ovog zakona će u stvari biti smanjeni. Ukupni porezi i doprinosi koje će država naplatiti po osnovu novozaposlenih bivših preduzetnika će biti manji nego prihod koji država ima po osnovu ukupnog prometa koji su preduzetnici do donošenja zakona pravili a koje više neće moći da prave jer će prestati da rade.

Jer zamislite, kakve logike ima da država zatvori preduzetnika koji ima 70% prihoda od jednog nalogodavca? Kada se zaposli to znači da će imati 30% prihoda manje jer neće moći da radi van svog zaposlenja.

13 Comments

  1. Direktor

    Upravo tako. Većina ljudi koja radi IT outsourcing će jednostavno otvoriti firme u drugim zemljama – ovo je izuzetno jednostavno i brzo. Država će ostati i bez ovo malo poreza što ubire, ali bitno da će velike IT firme koje su i lobirale za ovo biti namirene.

    Ova zemlja već sad je raspad sistema, a za deset godina ostaće samo stari, bolesni i nesposobni.

  2. Miro

    Prilicna kolicina loshih/netacnih komentara.
    Sta je toliki problem preregistrovati firmu u DOO ako je vec uspesna (malo veci troskovi za knjigovodju)?
    Padas test samostalnosti ako padnesh vecinu od 9 stavki, a ne neku pojedinacno – i po tome ako radish za, recimo, stranca pascesh recimo tu od 70% i o angazovanju od min 130 dana (kako se to uopste da proceniti), ali ostale bash i necesh, osim ako si njegov zaposlenik (godisnji recimo), a ne contractor/freelancer, a i tada mozesh u doo da se prebacish.
    I dalje je pitanje da li cak i tada padash vecinu.
    Da je sve prilicno proizvoljno to je cinjenica

    Poz
    pausalac

    • Peđa

      Ko ima veoma razvijen biznis, pere pare i slično njega ovo i ne pogađa i neće se ni zamarati sa promenom načina poslovanja, jer će mu dodatni porez biti sitnica.

      Ovaj zakoni ne cilja takve. On cilja one male, koji ne mogu da ekonomski izdrže nove namete.

      Prelazak na DOO? To je takva podmetačina da nemam reči. Savetovati nekoga da pređe na DOO a ne objasniti mu kako će mu se život smučiti od papirologije i povećanih troškova i svakojakih rizika da ne znajući finese u zakonima prekrši zakon i zbog toga dođe pod udar drakonskih kazni je blago rečeno nesmotreno.

  3. Pera

    Nažalost, stvari su takve da preduzetnici hteli – ne hteli moraju da prihvate da će morati da se bore sami. Od države nema apsolutno nikakve vajde, naprotiv, imam utisak da oni koji donose odluke su pod direktnom komandom „multinacionalnog kapitala“. Kao što su medicinske radnike na zahtev Nemačke, uredbom od 2015. godine, dali na „izvolte“ zbog ogromnog manjka zdravstvenih radnika u Nemačkoj, tako će sada sva raspoloživa zanimanja da dodju pod udar. Jer, osnovna pretpostavka za pokretanje preduzetničke radnje je: Adekvatna teorijska i praktična obučenost za samostalno obavljanje delatnosti. Neotvaraju paušalne radnje megatrendovci i studenti iz Blaca i Kosovske Mitrovice, moža ima neki izuzetak. Ja ne znam ni jedan takav slučaj. Veliki trud i rad stoji iza svakog preduzetnika. Ovim zakonom će sve biti uništeno već u toku 2020. godine. Ali, to i jeste bio cilj – nažalost.

  4. Vladimir

    Na stranu zakon i stvarna namera iza istog. Ono što je ključno je tumačenje testa samostalnosti. Nije dovoljno naglašeno da poreski inspektor može, po svojoj proceni, da zaključuje ko prolazi test a ko ne. Drugim rečima, možete za svaku od 9 stavki imati dokaz da prolazite test, to opet nije dovoljno i ostavljeni ste na milost i nemilost inspektorima.

  5. marko

    Odakle podatak da ovo ugrožava toliki broj preduzetnika? Na koji način ovo ugrožava advokate, majstore, taksiste, krojače i ostale?

    Treba biti iskren i reći da je institut preduzetnika zloupotrebljavan i da je to bilo veoma zastupljeno u IT sektoru. Takođe, ovo u najvećoj meri pogađa upravo IT sektor, a tvrdnja da mnogo pogađa i ostale je prosto neistinita (pogađa, ali u daleko manjoj meri).

    Ova priča o manjim pravima preduzetnika u odnosu na zaposlene takođe nije ok. Ne možeš očekivati da istu naknadu za nezaposlenost ili trudničko bolovanje ima neko ko je u budžet, na istu neto zaradu, uplatio 30,000 dinara i neko ko je uplatio 100,000 dinara (a razlike su svakako drastičnije). Princip, izabraću formu preduzetnika da bih više zarađivao i platio manje poreza, a posle se buniti što su i prava u određenim situacijama manja – to je nekorektno.

    Saglasan da se moralo naći bolje rešenje od ovog. Test samostalnosti -da, ali uz određene izuzetke (recimo za poslovne koji se vezuju za projekte koji traju određeno vreme). Ima još mana, to stoji. Ovako su pogodili malo više ljudi nego što su nameravali. Biće zanimljivo ideti šta će se dešavati u praksi.

  6. Maša

    Jedno pitanje za autora: gde ste izvršili uvid u procene Ministarstva finansija/Poreske uprave o (ne)isplativosti ove mere? Ako možete da uputite na izvor…

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Popunite izraz tako da bude tačan: *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.