Jednog jutra dečaku je bilo dosadno. Na morskom pristaništu je naišao na čamac, popeo se u njega da se zabavi.
Uzeo je vesla i igrajući se tako, otisnuo se od obale. Bilo mu je veoma zabavno. Čamac se ljuljuškao na talasima a on je zamišljao da je kapetan lađe, ma kakve lađe – gusarskog broda!
U nekom trenutku shvatio je da je otišao predaleko. Obala se jedva videla. Okrenuo je čamac i počeo da vesla nazad. Ali, već je bio previše umoran, zaveslaji su mu bili sve slabiji i sve više su ga bolele ruke. Zato on odluči da se malo odmori. Odloži vesla, leže u čamac i zaspa.
Probudio ga je prasak groma. Jedan. Drugi. Treći. Navukli su se oblaci koji su doneli nevreme, jak vetar i kišu. Talasi su postajali sve veći i strašniji. Ipak, uplašio se tek kada je shvatio da se obala više uopšte ne vidi i da ne zna na koju stranu treba da zaplovi.
Naiđe jedan veliki talas i lako, kao da je čamar peruška, prevrnu ga a dečaka baci u more. Kada je izronio imao je šta videti. Čamac je bio raspolovljen.
Oblaci su postali tamniji, a talasi još veći. Ogromni talasi su ga podizali i bacakali kao da su igrali neku svoju nestašnu igru ne mareći za njegov strah.
A onda se pojavio jedan baš ogroman talas i, umesto da ga podigne, obrušio se na njega svom silinom. Poklopio ga je, povukao u dubinu mora i nastao je mrak.
Probudilo ga je štipkanje oko uveta. Trgao se i osvrnuo. Bio je to jedan mali morski konjić.
– Šta radiš ti ovde? – upitao ga je morski konjić – Dečacima nije mesto u morskim dubinama.
– Ja sam… ovaj… talasi su mi prelomili čamac i povukli me u more. – odgovorio je dečak nesigurno.
I tako dečak morskom konjiću ispriča ceo svoj doživljaj: kako je plovio čamcem i kako se izgubio i kako ga je uhvatilo nevreme i na kraju kako je završio u moru i da ne zna gde je i kako da se vrati kući.
– Možeš li ti da mi pomogneš da se vratim kući? – upita dečak morskog konjića na kraju svoje priče.
– Ne mogu. Ja nikada nisam bio na obali – odgovori konjić – ali mogao bi da pitaš gospodina raka. On je mudar i njega svi pitaju za savet.
– Hoćeš li da mi pokažeš kako da odem kod njega? – upita dečak.
– Ja ne znam tačno gde on živi ali imam prijateljicu, ribicu, koja zna. Idemo da nju pitamo. Hajde!
I tako oni krenuše kod ribice. Ubrzo je nađoše. Ispričaše joj nesrećni dečakov slučaj pa ona odluči da im se pridruži i povede ih kod gospodina raka.
Dok su tako putovali iz morskih dubina pojavi se morski pas. U početku ih je merkao izdaleka, ali je kružeći počeo da se sve više približava sve dok im nije sasvim prišao i onjušio dečaka.
Dečak se ukočio od straha. Nije mogao da se pomeri. Razrogačio je oči tako ukočen i samo čekao kada će morski pas da otvori čeljusti i da ga smaže.
– Mmmmmm! Dečače odakle ti ovde? – morski pas ga upita umesto da ga proždere.
– Ovvvaj… jjja… sam se izgubio! – jedva prozbori dečak od straha.
– Mmmmmm! Izgubio? Pa dabome! Odakle bi inače dečak bio ovde u morskim dubinama. – reče morski pas.
– Nnnnnemoj ddda me pojedeš, molim te! – zavapi dečak.
– Mmmmmm! Da te pojedem? Neću, ne brini. Ja volim da gricnem ponekog nevaljalca a ti mi baš i ne mirišeš na takvog. Više si nekako nestašan. – odgovori mu morski pas.
Uh kako je dečaku laknulo što neće biti pojeden.
Uto se u razgovor umeša morski konjić pa ispriča celu dečakovu dogodovštinu i reče: – Krenuli smo kod gospodina raka za savet. On je mudar i sigurno će znati kako da dečak nađe put kući.
– Mmmmmm! Dobra ideja! – reče morski pas – Hajdemo onda i ja ću sa vama. – i naredi: – Dečko, uhvati se za moje peraje da te ponesem, a ti ribice vodi!
I tako krenuše. Uskoro stigli su do stene gde je živeo gospodin rak. Ali, nisu ga videli na steni.
– Tu je negde njegova kuća – reče ribica – potražićemo ga.
Naišli su na morskog ježa. Upitali su ga za gospodina raka.
– Tamo, iza one stene – pokaza im jež put – tu mu je kuća.
Iza stene dečak vide da se nešto mrda u jednoj rupi, pa zavuče ruku. Nešto ga je zgrabilo za ruku i povukolo. Uplašen, trže se, izvuče ruku a za nju je bila zakačena hobotnica koja je počela da pruža i ostale pipke da uhvati dečaka.
– Hobotnice puštaj! – dreknu morski pas, i stvarno, hobornica ustuknu i pusti dečaka.
– Jao izvinite! – vajkala se hobotnica – Nisam znala da ste to vi. Ne bih ja. Mislila sam da me je neko napao.
– Nije te niko napao nego tražimo gospodina raka – reče joj morski pas – da ne znaš možda gde je?
– On živi tamo na drugom kraju stene – pokaza hobonica svojim pipcima – Potražite ga tamo. U stvari, pokazaću vam.
I tako stigoše i pred rupu, to jest, kuću gospodina raka. Kucali su, dovikivali ali se on nije odazivao.
Uto u jednoj rupi u blizini nešto mrdnu. Dečak zaviri i vide da neko u rupi žmirka. Ovaj put ipak nije zavlačio ruku unutra.
Morski konjić priđe i upita: – Ima li koga?
Iz rupe lagano izađe jegulja. – Imam ja. Ovo je moja kuća – reče.
– Tražimo gospodina raka, ali izgleda da nije kod kuće.
– Nije, otišao je pre dva dana u posetu na koralni greben – odgovori jegulja.
Prepričaše oni jegulji celu dogodovštinu. I kako je dečak isplovio s čamcem, i kako ga je uhvatilo nevreme i kako ga je talas potopio i da se izgubio i kako su počeli da traže gospodina raka da bi mu rekako kako da se vrati kući. Jegulja se ponudi da ih ona odvede do koralnog grebena i tako cela družina pođe na još jedan put.
Kada su stigli do koralnog grebena primetili su da je nešto čudno. Na njemu nije bilo nikoga. Koralni grebeni su poznati po tome da je oko njih stalno gužva jer se tu najviše okupljaju sve morske životinje. A sada nije bilo nikoga. Obilazili su, zagledali ali nigde nije bilo žive duše.
Konačno, nađoše u jednoj pukotini duboko zavučenu jednu morsku zvezdu. Jedva su je nagovorili da izađe. Bila je sva preplašena. Od nje su saznali da je nedavno preko korala zli ribar prevukao svoju mrežu i da je uhvatio skoro sve životinje. Ono malo što se izvuklo je pobeglo glavom bez obzira.
– I gospodin rak je završio u ribarevoj mreži – rekla je morska zvezda.
Svi su se rastužili. Morski pas nije bio tužan. On je škrgutao zubima od ljutine jer zli ribari pustoše more svojim mrežama.
– Jao pa šta ćemo sad? – zavapi morski konjić.
Niko iz družine nije odgovarao. Nisu znali šta da rade.
– Čekajte! – uskliknu dečak – Pa možemo da spasimo gospodina raka i sve ostale stanovnike koralnog grebena!
– Kako da ih spasimo kada su uhvaćeni u mrežu? – nevoljno upita hobotnica.
– Ko završi u mreži nema mu spasa! – dodade jegulja.
– Možemo da pokidamo mrežu i sve ih oslobodimo! – reče dečak.
– Kako da je pokidamo? Ribarske mreže su jake i ne mogu se pokidati! – zbunjeno upita morski konjić.
– Morski pas ima oštre zube on može da je izgrize i pokida! – dečak je bio odlučan.
– Hmmmmmm! Nije ti to loša ideja! – reče morski pas – Grizao sam ja već konopce. Groznog su ukusa. Brzo! Krećemo!
Dečak se uhvati morskom psu za peraja i oni brzo krenuše u poteru za ribarom. Konačno su ga sustigli i videli su da još nije uvukao mrežu na svoj brod. Bila je puna svakojakih morskih životinja: malih i velikih riba, hobotnica, rakova, jegulja, ježeva, sipa, meduza i ranih drugih životinja. Još nije bilo kasno da oslobode prijatelje.
Kada su prišli blizu dečak pokaza morskom psu gde da kida mrežu. Uskoro je bila sva rasparana i svi zarobljenici su ponovo bili na slobodi. Svi su se veselili nenadanom oslobođenju i zahvaljivali su morskom psu i dečaku na pomoći i spasu od zle sudbine.
Dok su se vratili do korala, svi su saznali i za dečakovu žalosnu priču pa su proneli vest da se traži gospodin rak i uskoro se i on pojavio. I on se zahvalio na pomoći i spasu. Kada je čuo šta se desilo dečaku i da ga traži radi saveta kako da se vrati kući rekao mu je:
– Ništa ne brini. Ako ko zna kako da te vrati kući to je delfin. On se stalno vrzma oko obale. On živi kod ostrva. Tamo ćete ga naći.
– Znam ja tog delifna. Mnogo je dosadan. Stalno me začikava da se igramo a meni gladnom baš i nije do igre. Znam gde je to! – reče morski pas – Dečko, idemo do njega!.
Dečak se pozdravi sa svima i zahvali im na pomoći. Svi su bili radosni što će i on da se izbavi iz nevolje, ali i tužni jer se rastaju od novog dobrog prijatelja.
Dečak se ponovo uhvati morskom psu za peraja i krenuše da traže delfina. Nije im bilo teško da ga nađu. Bio je kod ostrva baš kako je gospodin rak i rekao. Objasniše mu celu stvar: dečakov brodolom i kako traži put do kuće.
– Ma naravno da znam gde je to! – reče delfin – Odvešću te.
Dečak se oprosti i sa morskim psom. Nije ga se više nimalo plašio jer je to bio njegov dobar prijatelj koji mu je pomogao u nevolji. Morski pas je otišao prema pučini, a delfin je sa dečakom na leđima zaplovio ka obali. Od uzbuđenja i potrage dečak je bio toliko umoran da je usput zaspao.
Probudio ga je topli zrak sunca i šum talasa. Podigao se i video da se nalazi u čamcu i to na pristaništu. To je bio istom onaj čamac u kome se otisnuo u avanturu. Čamac je bio čitav! Pa on je ustvari celu avanturu samo sanjao!
Ipak prijatelji koje je stekao su u njegovom sećanju bili stvarni. U morski konjić koji ga je drugarski dočekao i ribica koja im je pokazala put, i morski pas koji ga nije proždrao nego mu je postao veliki prijatelj i morski jež i hobotnica i jegulja i gospodin rak i sve morske životinje sa grebena koje su spasli.
Pogledao je prema pučini i učinilo mu se da je video delfina kako je radosno iskočio iz vode. Ma ne… ja sam to sve samo sanjao, pomislio je.
Potrčao je kući kod mame i tate ali im nije pominjao šta mu se desilo. To je ostala njegova tajna. Samo je mamu i tatu čvrsto zagrlio i u sebi im obećao da nikada neće biti nevaljao i da će biti manje nestašan.
(ispričano iz glave Jakši jednom prilikom, pred spavanje)