Izbornik Zatvoriti

Rastanak

Zora rudi.
Mesec bledi u svetlosti,
nestaje za njim i moja ljubav.

Hvala ti na nežnosti noćašnjoj,
devojko.

Ime ti zaboravih,
uskoro ti ni lik neću znati,
neću te se sećati.

Sad idem.
Dan me vuče sledećoj noći
u zagrljaj.

Ne zameri,
ako te nekad sretnem
što te neću poznati. […]
[ ... vidi ceo članak ... ]

Stari drveni most preko Đetinje, Užice

UŽIČKI DRVENI MOST

Stari drveni most
oduvek je spajao obale Đetinje
čineći od grada jedno celo.
Odrastoh gazeći njegovim daskama,
ili stojeći naslonjen na drvenu ogradu
s pogledom u brzaku pod mostom.

Prelazivši taj most,
prelazio sam u neki drugi svet,
svet prošlosti,
svet dalek od gradske žurbe,
svet koji odmara od
svakodnevice.

Pao je drveni most
u jednom danu, od nerazuma
pretvoren u krš.
Temeljnik je srušen,
grad podeljen na dvoje,
a ljudi za njim ćute i ne prelaze reku,
kao da starog drvenog mosta
nikad ni bilo nije. […]
[ ... vidi ceo članak ... ]

Sunce

Sunce mi je bilo pravo u oči. Crveno sunce na zalasku iza brda. Zaklonio sam oči rukom, ne da ne bih gledao u njega, već da umanjim sjaj.

Odlučio sam da ga stignem, da mu ne dozvolim da zađe iza brda i prepusti me tmini. Ne volim tminu. Mnogo puta, kao dečak, poželeo sam da ga stignem, da mu ne dozvolim da utekne, i mnogo puta sam odustajao. Sada neću. Stići ću ga ovaj put.

Već je opasno zašlo iza brda, morao sam da krenem. Popeh se na zaravan. Sunce je opet bilo celo. Crveno. I opet mi je njegova svetlost bola oči. […]
[ ... vidi ceo članak ... ]

Boja njenih očiju

„Koje su boje moje oči?“
pitaće me, znam,
a ja ne znam.

Kad god sam u njih gledao
video sam dubinu jezersku,
i dole, negde na dnu,
sebe, kao u snu.

Kad god sam u njih gledao
video sam morsku pučinu,
i sebe, kako plutam,
beskrajem tim lutam.

Kad god sam u njih gledao
video sam izvor planinski,
gorsko me oko gleda,
a srce puno leda.

Kad god sam u njih gledao
video sam dugu nestvarnu,
boje – duša da stane.

Koja u oko da kane? […]
[ ... vidi ceo članak ... ]