Svaka srpska Vlada, a naročito ova sadašnja ima puna usta reči – štednja. Političar ne može da se bavi tim poslom ako ne nauči da što češće, i u svakoj prilici pominje tu reč. U nekim prilikama, obećava štednju, a u drugim pravda neispunjena obećanja potrebom da se štedi.
Sada, kada smo u sred svetske ekonomske krize srpska Vlada je objavila niz mera štednje a najavila još novih. Ali to ne pomaže jer se iz njihovih postupaka vide da se radi samo o rečima bez pokrića, deklaracijama datih radi javnosti, a bez stvarne namere da se nešto zaista i učini.
Krilatica da, kada god vlast najavi mere štednje, građani znaju da će ih to skupo koštati, se stalno potvrđuje. Država štedi tako što neke troškove sa sebe prebaci na drugoga, tako da se u njenim bilansima zaista pokazuju manji troškovi, ali sami troškovi u stvari nisu smanjeni.
Jedini način da se zaista štedi to je da se manje troši, a ako država treba da štedi to znači da svi troškovi treba da budu smanjeni, a ne samo troškovi državnog aparata.
Ovih dana sam planirao da pišem o jednom problemu koji se pojavio u Poreskoj upravi. Radi se o prilično krupnoj stvari: promenili su brojeve tekućih računa za uplate poreza na dohodak, doprinosa za penziono osiguranje, doprinosa za zdravstveno osiguranje i doprinosa za nezaposlenost. Sama ova promena je prilično krupna stvar, ali je Poreska uprava otišla u krajnost – o promeni nisu obavestili poreske obveznike, a kako se približio rok za plaćanje dažbina, mnogi su zatečeni – uplate im ne prolaze jer stari računi više ne postoje, a kada se raspitaju u upravi o čemu se radi dobiju prilično štura objašnjenja – obično papirče u kojima najoskudnije moguće stoji uputstvo kako da uplate porez.
Pored promene računa uvedena je novina, sada su doprinosi razdvojeni i uplaćuju se na odvojene račune. Do sada su postojala smao dva računa, na jedan je uplaćivan porez na dohodak a na drugi doprinosi za PIO, zdravstveno i nezaposlenost. Sada se plaća na četiri različita računa.
I tu je veza sa pričom o štednji. Neko u Poreskoj upravi je zaključio da je lakše proknjižavanje ako se uplate razdvoje i tako su otvorili četiri računa, a mi da plaćamo. Naravno da činovnici ne razmišljaju o širim posledicama svojih odluka, već samo i isključivo o sopstvenim interesima, pa makar to bio i interes nekog mastiljara da manje radi.
Evo o čemu se radi: kada god nešto plaćate na tekući račun, banka (pošta ili bilo koja druga institucija) vam dodatno naplaćuje proviziju i troškove obrade vaše uplate. Koliko znam, najmanji iznos tog troška je 15 dinara (ako plaćate samo jedan dinar, banka će vam naplatiti petnaest za uslugu transakcije), a može biti i nekoliko desetina puta veći, ako je iznos uplate veliki.
Četiri računa za plaćanje direktno znače i veće bakarske troškove.
Petnaest dinara nije mnogo, reklo bi se, ali kada uzmete broj zaposlenih u ovoj državi kojima se svakog meseca plaćaju porezi i doprinosi pa pomnožite, to je ogroman novac. Da bar taj novac ide u budžet pa da se tešimo da je to samo još jedan način da nas država oguli, moglo bi i da prođe, ali ovaj novac odlazi bankama, potvrđujući da je ceo državni sistem u stvari napravljen tako da banke budu ne samo zaštićene, nego i da se lako bogate – jer sav protok novca mora da ide preko njih i one od toga ubiraju ogromne prihode.
Da li mora tako? Ne mora. Poreska uprava može da koristi samo jedan račun za sve uplate poreza i doprinosa, jer po pozivu na broj, koji se navodi prilikom plaćanja, vrlo lako može da razdvoji ko je uplatu izvršio pa da ga razdužuje po tom osnovu. Osim toga, država može da zabrani bankama da naplaćuju bilo kakve provizije i troškove za sva poreska plaćanja koja firme i građani imaju prema državi.
Ovako kako stvari stoje, država Srbija svojim potezima nepotrebno povećava troškove građanima i firmama, a istovremeno stvara dodatni profit bankama, koje su u povlašćenom i zaštićenom položaju u odnosu na sve druge u ovoj državi.