Već sam ranije pisao šta mislim o našem zdravstvu. Na moju sreću, ja sam imao samo benigna iskustva sa doktorima u odnosu na to kakva su imali drugi.
Danas pročitah na e-novinama članak o smrti jednog zlatiborskog starine koji se pod stare dane razboleo, završio u užičkoj bolnici, iskusio skoro svo crnilo srpskog zdravstva i umro posle nekoliko nedelja, skoro i ne dobivši lekarsku pomoć. Nije mu pomogla ni direktna urgencija kod ministra zdravlja, Tomice Milosavljevića.
Ovakva dešavanja ostavljaju čoveka bez reči, jer šta može da se kaže? Navešću samo reči sina ovog nesrećnika, rečene ministru:
„Ja ću, gospodine ministre, večeras da pronađem i ubijem jednog od ta tri lekara. Možda se onda jedan od preostale dvojice smiluje i pregleda mi sutra oca.“
Pročitajte članak Srpsko zdravstvo: Zona sumraka u užičkoj bolnici – O PACIJENTIMA NEMA KO DA BRINE, koji je napisao upravo sin nesrećno umrlog Zlatiborca i linkujte dalje. Ovo je priča koja ne sme da prođe nezapažena.