Ce ku, ce ku, ce ku na osamdeset metara, opšti poziv na osamdeset metara, ovo je Ipsilon Užice Jedinica Avala Beograd Heroj, koji poziva i sluša…“
Kada upućujemo opšti poziv po pravilu uz CQ navodimo opseg na kome pozivamo i svoj pozvni znak. Tako nas uče i tako svi radimo.
Još kada sam učio kako se to radi, davnih godina, čudio sam se čemu to navođenje opsega. Valjda je jasno na kojoj frekvenciji emitujemo? Pitao sam, ali niko nije umeo da mi to objasni. Svi su to radili jer je tako uobičajeno.
Na kraju sam zaključio da je to stvar folklora, i način da se utroši vreme u opštem pozivu, jer je važno da on traje dovoljno dugo da potencijalni slušaoci mogu da nas čuju, a da ne preskoče poziv dok okreću točak VFO-a, preslušavajući opseg.
Tek mnogo kasnije sam saznao da u stvari postoji valjan razlog zašto nastao običaj da se opseg navodi u opštem pozivu.
Naime, u početku, radio-amateri su koristili vrlo jednostavne radio-stanice i bilo je uobičajeno da su predajnici, osim na radnoj frekvenciji, prilično dobar signal emitovali i na harmoničnim frekvencijama. Tako se dešavalo da neko čuje emisiju i na sasvim drugom opsegu i da pokušava da dozove stanicu ali da ona njega ne čuje jer ne sluša na toj harmoničnoj frekvenciji.
Zato je uobičajeno da se u opštem pozivu navede i opseg – da bi onaj ko vas čuje znao da li vas čuje na vašoj radnoj frekvenciji ili na nekom harmoniku.
Odavno su radio-uređaji tehnološki napredovali i više ne emitiju jake signale na harmoničnim frekvencijama (štaviše, ako ih emituju smatraju se neispravnim) ali je stari običaj ostao.
Ce ku, ce ku, ce ku na osamdeset metara, opšti poziv na osamdeset metara, ovo je Ipsilon Užice Jedinica Avala Beograd Heroj, koji poziva i sluša…“
Slično je i u pilotskoj praksi za komunikacije sa aerodromom koji nema toranj (CTAF/UNICOM): „Oakdale traffic, Cessna , at three-thousand-five-hundred, 10 miles north-east inbound for landing, Oakdale“. Zato što Votsonvil (Watsonville), kojih stotinak milja zapadno, koristi istu frekvenciju.