24. mart 1999. godine ostaće upamćen u istoriji Jugoslavije i Srbije. Tada se desilo nezamislivo – jedna velika i moćna vojna alijansa je, zbog političkih ciljeva moćnika koji njom upravljaju, izvršila vojnu agresiju na Jugoslaviju. Napad je izvršen bez odobrenja Saveta bezbednosti i kršenjem međunarodnih propisa.
Agresija je vršena nečasno i nevojnički, agresijom po civilnim ciljevima. Napadači iz 19 država su upotrebili daleko veću vojnu silu od one kojom je raspolagala Jugoslavija za odbranu.
Radio-amateri su vrlo brzo uspostavili Radio-mrežu zaopasnost. To je službena radio-mreža koju radio-amateri uspostavljaju u slučajevima vanrednih situacija. Njena namena ja da posluži kao alternativni sistem veza drugi službama u sistemu vanrednih situacija. Obično se upotrebljava u slučajevima vremenskih neprilika, ali je tog proleća morala da posluži za odbranu zemlje.
Vojska Jugslavije je bila u nepovoljnom položaju. Neprijatelj je imao daleko nadmoćniju silu i tehniku i ne samo što je napadao vojne već su mu na meti bili i civilni ciljevi.
I pored tehničke i brojne nadmoći neprijatelj ipak nije smeo da uđe u direktan sukob, već je sa sigurnog odstojanja avionskim i raketnim napadima bombardovao sve ciljeve za koje je procenio da će da slome otpor ne samo vojske nego i građana.
Vojska Jugoslavije nije smela da svoju radarsku tehniku koristi u velikom obimu jer je ona predstavljala lake mete neprijatelju a bilo ju je potrebno što duže sačuvati.
S obzirom na veliku opsanost ne samo za vojsku nego i za civile, jer je neprijatelj odmah pokazao da ne preza od toga da uništava civilnu infrastrukturu i da ubija civilno stanovništvo, radio-amatersi su se uključili i omogućili kvalitetno praćenje naleta perijateljskih letelica. U tome nisu učestvovali samo radio-amateri Jugoslavije, već i iz svih okolnih zemalja iz i Evrope.
Prikupljani su i prosleđivani svi podaci koji su mogli da pomognu da se pravovremeno odrede namere i kretanje neprijatelja i da se sačuvaju makar životi. U tome se u mnogome uspelo. Mnogo je života spasemo samo zahvaljujući pravovremenom obaveštavanju.
Kako su radio-amateri u tome uspeli? Najpre zato što oni drugačije ne mogu. Njihov zadatak je da svojim znanjem i veštinama pomognu i to naročito u spasavanju života.
A prevagnuli su upravo znanje i veština. Naši radi-amateri su u vek važili za uzuzetno dobro obučene operatore. Svestrano znanje i iskustvo u održavanju radio-veza i u najtežim uslovima stečeno kroz mnogobrojna svetska takmičenja i svakodnevne aktivnosti, i poznavanje radio-tehnike i elektronike omugućuju im da oni rade i onda kada drugi sistemi veza počinju da zakazuju.
Neprijatelj je za sve vreme agresije nastojao da ućutka radio-amatere, ali su oni odolevali. Nikakva tehnika ometanja neprijatelja nije mogla da ih onemogući da prenesu važne informacije. Oni su uspevali da čuju i najslabije signale u šumi smetnji, da prime poruke i prosleđuju ih dalje.
Čak i kada je neperijatelj krenuo vojnom silom na njih, nisu ustuknuli. Koristeći svoju sposobnost da se lako premeštaju i postavljaju svoje radio-stanice i u veoma nepovoljnim uslovima, izbegavali su da ih neprijatelj otkrije i napadne.
Nažalost, i pored toga, mnogo je života izgubljeno. Oko 3000 mrtvih i 6000 ranjenih je rezultat krvavog pira nerijatelja. Od toga ubijeno je 88-oro dece. Deca su ubijana na ulicama, u prodavnicama, u vozovima, na mostovima, na ljuljaškama i klackalicama, pa i na nošama. Neprijatelj nije birao.
Utešno je makar to da je broj poginulih i povređenih mnogo manji nego što je mogao biti da niej bilo pravovremenog obaveštavanja.
Pored priznanja u sosptvenoj zemlji, radio-amateri su dobili priznanje i do samog neprijatelja koji j epriѕnao da su oni bili jedna od činilaca odbrane sa kojim nisu znali kako da se nose. Danas, upravo naši neprijatelji izučavaju rad radio-amaterske mreže za opasnost u Jugoslaviji 1999. godine i to primenjuju kod sebe.