Državni sekretar Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja, Nebojša Ćirić je 16. marta poslao dopis državnom sekretaru Ministarstva pravde Slobodanu Homenu, kojije ovaj prosledio Vrhovnom sudu Srbije, a taj sud je dokument dalje prosledila predsednicima okružnih sudova sa nalogom da isti proslede predsednicima opštinskih sudova i svim sudijama koji sude u predmetima na koje se dopis odnosi.
U dopisu je stajao zahtev da se prekinu sva suđenja i zamrznu izvršenja pravosnažnih sudskih odluka koji se tiču radnih odnosa. To je prilično široka definisija jer se odnosi ne samo na tužbe zbog neisplaćenih zarada, neuplaćivanja penzionog, socijalnog i zdravstvenog osiguranja, nadoknada porodiljama već ama baš svaki postupak koji je u oblasti radnih odnosa.
Državni sekretar je ovaj zahtev obrazložio potrebom da se zaštite preduzeća u privatizaciji, jer ako bi se svi ti zahtevi i već donesene presude izvršili to bi bio značajan ekonomski udar na ta preduzeća. Usput se državni sekretar poziva i na svetsku ekonomsku krizu.
U normalnoj državi, za ovako nešto svi odgovorni u celom nizu prosleđivanja ovakvog zahteva, ne bi morali da podnose ostavke – bili bi najureni istog momenta, a verovatno bi neko zaglavio i u zatvoru.
Međutim u našoj zemlji takve stvari prolaze.
Dovoljno je strašno bilo to što je država i do sada posredno već sprovodila ovakvu politiku. Naime, najsporiji i najmučniji su upravo procesi u kojima radnici tuže svoje firme zbog neisplaćenih zarada i neuplaćenog radnog staža i drugih obaveza. Tu stvari uvek idu veoma sporo, rastegnuto po svaku cenu, uvek je radnik taj koji pred sudoim izgleda kao okrivljeni iako je on u stvari tužilac, i uvek se nalaze svakojaki izgovori da mu se ospori pravo.
Ako se i dogodi da radnik najzad uspe da dobije presudu u svoju korist, ona je to samo na pappiru. Pre svega, nadoknade koje propiše sud su uvredljivo niske i nemaju nikakve stvarne veze sa iznosima koje su preduzeća zaista uskratila. Zatim, nakon presude sledi mukotrpna borba da se od suda dobije da je ona izvršna, a tada tek postaje problem kako naplatiti presuđeno. Firme po pravilu tvrda da nemaju para, a radnicima je nemoguće da potraživanja naplate prinudnim putem iz vlasništva firme. U celoj toj priči se svi okoriste, uključujući i advokate tužitelja koji takođe rade u talu sa firmama i sudijama i koji preko svega radnicima naplate sve svoje usluge obično u vrednosti dve trećine utužene nadoknade.
Znate li nekoga ko je bio prinuđen da tuži svoju firmu? Pitajte ga kako je prošao. Siguran sam da ćete čuti sličnu priču.
A zamislite sada, kada država daje direktne i javne instrukcije sudovima da radnike još više ponižavaju. A sudstvo je kao nezavisno.
Istovremeno, razni „privrednici“ koji su budzašto pokupovali preduzeća, čak i ona koja su odlično poslovala, sve su to uništili, rasprodali imovinu i ostavili ogroman broj ljudi bez posla i svi listom prošli nekažnjeno, čak i onda kada bi radnici ili ko već uspeo da protiv njih pokrene postupak. Kada pukne privatizovana firma, onda se obično samo javi Agencija za privatizaciju, poništi privatizaciju i oslobodi „privatnika“ bede, bez ikakve obaveze da se od njega naplati šteta, a o tome što je firma upropašćena i o radnicima niko i ne brine.
Za to ste glasali, vi koji ste glasali.
Sledece ce uvesi da radnici treba da placaju poslodavcu nakandu za provedeno vreme u fabrici. Polako privikavaju javnost na tu ideju.
A i sta ti radnici hoce? Plate, zarade, treba da budu srecni sto provode vreme u rudnicima i fabrikama.
Postavite link na onaj Top lista nadrealista skec.
Drsko mešanje izvršne u sudsku vlast, do sada bez presedana. Slušam danas vesti i prosto ne mogu da poverujem. Ova zemlja je otišla do đavola.
Uostalom, poslednja rečenica u tvom tekstu sve govori. Muka mi je od ove zemlje.
Povratna veza:Džejn’s Two Cents » Blog Archive » “A, jel’ sav ovaj lebac tvoj?”